Važnost prijateljstva

DUBOKO SAM UVJERENA U OVO:

Ovom podučavaju na Univ. Stanford. Jedno od predavanja je bilo o povezanosti uma i tijela - o vezi između stresa i bolesti. 

Profesor, pročelnik katedre psihijatrije na Stanfordu,je između ostalog rekao da jedna od najboljih stvari koje muškarac može učiniti za svoje zdravljje biti oženjen dok je za ženu jedna od najboljih stvari koje može učiniti za svoje zdravlje je njegovanje prijateljstva sa svojim prijateljicama.

    U početku su se svi smijali, ali on je bio ozbiljan. 

    Žene se jedna s drugom povezuju veoma različito od muškaraca i osiguravaju jedan sistem podrške koji im međusobno pomaže da se nose sa stresom i teškim životnim problemima. 

     Na fizičkom nivou vrijeme provedeno s prijateljicama povećava ženama nivo serotonina - neurotransmitera koji pomaže u borbi protiv depresije i može doprinijeti osjećaju općeg blagostanja. 

     Žene znaju podijeliti s drugima osjećaje dok muškarci često grade druženja oko aktivnosti. 

     Oni rijetko sjednu s prijateljem i pričaju o tome što osjećaju u vezi nekih stvari ili kako im se i što dešava u osobnom životu. 

     Posao? Da. Sport? Da. Auto? Da. Ribarenje, lov? Da. Ali osjećaji? Rijetko. 

     Žene to rade stalno...dijele što im je u duši sa svojim sestrama,majkama i očigledno je to jako dobro za njihovo zdravlje. 

     Profesor je rekao da je vrijeme provedeno s prijateljicom isto toliko važno za opće zdravlje žena koliko i joging ili gimnastika.

 

Postoji tendencija da se misli kako dok "vježbamo" radimo nešto korisno za svoje tijelo, ali dok se žene druže među sobom, gube vrijeme i moraju biti aktivnije angažirane - nije točno. 

 

Ustvari, profesor je rekao da je nemogućnost stvaranja i održavanja kvalitetnog osobnog odnosa s drugim ljudima opasno za fizičko zdravlje žena!

Zato, ako žena izađe pričati s prijateljicama treba je potapšati po leđima i čestitati joj što radi nešto dobro za svoje zdravlje!

Žene su u stvari jako, jako sretne.

Zato, nazdravimo prijateljstvu ... Očigledno je to odlično za naše zdravlje.

Hvala svim ženama u mom životu koje su mi pomogle da ostanem zdrava, sretna, i budem voljena.

Proslijedite svojim prijateljicama i ostanimo u vezi!

Posljednja vožnja taksijem

Jedna prekrasna priča. Nešto mi je puna kapa ružnih priča!

Radio sam kako taksist prije dvadeset godina. Jednom, u sred noći, stigao sam na poziv u zgradu koja je posve bila u mraku, osim jednog svjetla s prozora u prizemlju.

Pod ovakvim okolnostima, mnogi taksisti bi zatrubili samo jednom ili dvaput, pričekali minutu i onda se odvezli. Ali ja sam vidio previše siromašnih ljudi koji su ovisili o taksijima kao njihovom jedinom prijevoznom sredstvu. Ako u zraku ne bih namirisao opasnost, uvijek bih otišao do vrata. Putnik bi mogao biti netko kome je potrebna moja pomoć, razmišljao sam. Pa sam otišao do vrata i pokucao.

„Samo trenutak“, rekao je krhki, stariji glas.

Čuo sam da se nešto vuče po podu. Vrata su se otvorila nakon duge pauze. Ispred mene je stajala niska žena u osamdesetim. Nosila je haljinu s uzorkom i šeširić na koji je bio pričvršćen veo, kao netko iz filma iz 40-ih. Pored nje je bio mali najlonski kofer.

Stan je izgledao kao da nitko u njemu nije živio godinama. Sav namještaj je bio prekriven plahtama. Nije bilo satova na zidovima, ni sitnica ili posuđa po pultu. U kutu je bila kartonska kutija puna fotografija i staklarije.

„Hoćete li, molim Vas, odnijeti moju torbu do auta“, rekla je. Odnio sam kofer do taksija, a onda sam se vratio da pomognem ženi. Primila me je pod ruku i hodali smo polako prema rubu pločnika. Stalno mi je zahvaljivala za moju ljubaznost.

„Ma, nema na čemu“, rekao sam joj. „Ja se samo pokušavam odnositi prema mojim putnicima kao što bih volio da se drugi odnose prema mojoj majci“.

„Oh, Vi ste tako dobar dečko“, rekla je. Kad smo ušli u taksi, dala mi je adresu i onda me upitala: „Bismo li se mogli provesti kroz centar grada“?

„To nije najkraći put“, brzo sam joj odgovorio.

„Nema veze“, rekla je. „Meni se ne žuri. Na putu sam za hospicij.“

Pogledao sam u retrovizor. Oči su joj svjetlucale.

„Nemam više nikog od obitelji“, nastavila je. „Liječnici kažu da neću još dugo.“

Neprimjetno sam se nagnuo i isključio taksimetar. „Kojim putem biste željeli ići“, upitao sam.

Vozili smo se po gradu sljedeća dva sata. Pokazala mi je zgradu gdje je nekad radila kao operator dizala. Provezli smo se kroz kvart gdje su ona i njen muž živjeli kao mladenci. Molila me da se zaustavim ispred jednog skladišta za namještaj koje je nekad bilo plesni salon u koji je odlazila kao djevojčica.

Ponekad bi me zatražila da usporim ispred neke zgrade ili ugla, i sjedila je zureći u tamu, ne govoreći ništa.

Kad se prva zraka sunca počela pojavljivati na horizontu, iznenada je rekla: „Umorna sam. Krenimo sada.“

U tišini smo se vozili do adrese koju mi je dala.

To je bila niska zgrada, poput doma za rekonvalescente, s kolnim prilazom koji je prolazio ispod trijema. Dva teklića su prišla taksiju čim smo se zaustavili. Puni obzira i pažnje, pratili su svaki njen pokret. Mora da su je očekivali. Otvorio sam prtljažnik i odnio mali kofer do vrata. Žena je već sjedila u invalidskim kolicima.

„Koliko Vam dugujem“, upitala je, otvarajući torbicu.

„Ništa“, odgovorio sam.

„Od nečeg morate živjeti“, odgovorila mi je.

„Ima i drugih putnika.“

Skoro bez razmišljanja, nagnuo sam se i zagrlio sam je. Čvrsto se držala za mene.

„Pružili ste staroj ženi jedan trenutak sreće“, rekla je. „Hvala Vam.“

Stisnuo sam joj ruku i odšetao u maglovito jutarnje svjetlo. Iza mene, vrata su se zatvorila. To je bio zvuk svršetka života.

U toj smjeni nisam više vozio ni jednog putnika. Besciljno sam vozio, izgubljen u mislima. I ostatak toga dana, jedva da sam progovarao. Što bi bilo da je žena dobila nekog ljutog vozača, ili nekog tko je nestrpljiv da završi svoju smjenu? Što bi bilo da sam ja odbio vožnju, ili zatrubio jednom i onda se odvezao? Kad malo razmislim, mislim da je to najvažnije što sam napravio u svom životu. Osuđeni smo na to da mislimo da nam se životi vrte oko važnih trenutaka. Ali važni trenutci nas često uhvate nespremne – prekrasno zapakirani u ono što bi neki nazvali nevažnim.

Kent Nerburn (istinita priča)

PRIJATELJICE

Mlada supruga je sjela na fotelju jednog vrelog, vlažnog dana, pijući ledeni čaj u posjeti svojoj majci. Dok su pričale o životu, o braku, o odgovornostima u životu i obavezama zrelih ljudi, majka je zamišljeno prodrmala kockice leda u čaši i onda jasno i trezveno pogledala svoju kćerku.

''Nemoj zaboraviti svoje prijateljice", rekla je dok su se listići čaja polako smirivali na dnu šalice. "One će ti biti sve važnije, kako budeš postajala starija. Koliko god budeš voljela svog muža, koliko god budeš voljela svoju djecu, one će ti biti potrebne. Sjeti se da povremeno odeš negdje s njima, da radiš nešto s njima. I zapamti da
tvoje prijateljice nisu samo prijateljice, one su tvoje sestre, tvoje kćeri i ostali tvoji rođaci. Bit će ti potrebne druge žene. Ženama su uvijek potrebne druge žene."

"Kakav blesav savjet ", pomislila je mlada žena. "Zar se nisam upravo vjenčala? Zar nisam upravo zakoračila u svijet parova? Za ime Boga, ja sam udana žena, odrasla.
Nisam neka mlada djevojka kojoj su potrebne prijateljice! Moj muž i obitelj koju ćemo mi stvoriti svakako će biti sve što mi je potrebno da moj život učinim smislenim.

Ali ona je poslušala svoju majku; nastavila je održavati kontakt sa svojim prijateljicama i tako sve više svake godine. Kako su godine prolazile jedna za drugom, ona je polako počela shvaćati da je njezina mama, ustvari, znala točno što je pričala. Kako vrijeme i priroda stvaraju promjene i misterije u životu svake žene, prijateljice ostaju oslonac za nju.

Nakon 40-ak godina življenja u ovom svijetu evo što je naučila:
- Vrijeme prolazi.
- Život se događa.
- Distanca razdvaja.
- Djeca odrastaju.
- Ljubav blijedi.
- Srca se slamaju.
- Karijere se završavaju.
- Poslovi dođu i prođu.
- Roditelji umiru.
- Kolege zaborave usluge.
- Muškarci ne zovu onda kad su rekli da hoće.
- Ali, prijateljice ostaju tu, koliko god vremena i milja bile daleko od tebe.
- Prijateljica nikada nije toliko daleko da ne može biti tu kad je potrebna.

Kad budeš morala hodati tim usamljenim putem i kad budeš morala hodati sama, tvoje prijateljice će biti tu sa strane tog puta navijajući za tebe, moleći se za tebe, trudeći se za tebe, intervenirajući u tvoje ime i čekajući te na kraju puta širom otvorenih ruku. Nekada će one čak i prekršiti pravila i hodati pored tebe. Ili će uletjeti
i iznijeti te s puta.
Moje prijateljice blagoslove moj život!

Svijet ne bi bio isti bez njih, ne bih bila ni ja. Kad smo započele ovu avanturu zvanu ženskost, nismo imale pojma o nevjerojatnim radostima i tugama koje su nas čekale. Niti smo znale koliko ćemo biti potrebne jedna drugoj.
Svakog dana smo potrebne jedna drugoj i dalje.

Proslijedi ovu poruku ženama koje čine da tvoj život funkcionira. Ja sam to upravo učinila.

Svi smo mi pomalo poput cirkuskog slona

"Cirkuski slon ne bježi zato što je vezan za sličan kolac otkada je bio veoma malen"

Svi smo mi pomalo poput cirkuskog slona: hodamo po svijetu vezani za stotine kolaca koji nam oduzimaju slobodu.

Živimo misleći da " ne možemo" učiniti gomilu stvari, jednostavno zato što smo jednom davno, dok smo bili djeca, pokušali i nismo uspjeli.

.....

Jedini način da doznaš možeš li uspjeti jest da ponovno pokušaš, svim srcem.... Svim srcem!

(Ovo je ulomak iz knjige "ispričat ću ti priču" Jorge Bucay)

I na kraju koliko vas se pronašlo u ovom ulomku? I koliko puta otkrivamo cirkuskog slona u sebi?

Za sebe mogu reći da mi se to često dešava i zato ponovno čitam ovu knjigu ne bih li si pomogla:)

Prekrasno je - beluge

Prekrasno!
Uživajte!